S prvim danom 2022. godine na snagu stupa novela Zakona o obveznim odnosima (ZOO/21). Razlog za ovu zakonodavnu inicijativu leži u potrebi usklađivanja domaće regulative s Direktivom (EU) 2019/771 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe, izmjeni Uredbe (EU) 2017/2394 i Direktive 2009/22/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 1999/44/EZ.
Potonja, Direktiva 199/44/EZ, je, kao i sada važeća Direktiva (EU) 2019/771, za svrhu imala harmonizaciju pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke stvari kod potrošačkih ugovora o kupoprodaji robe, međutim državama članicama je ostavljala prostor da zadrže blaže ili strože odredbe od onih njome propisanih. Tako blag pristup za posljedicu je imao različitu razinu zaštite potrošača u državama članicama što se pokazalo bitno ograničavajućim faktorom u prekograničnoj trgovini. Zato je odstupanje od pravila propisanih Direktivom (EU) 2019/771 sada dopušteno samo u slučajevima kada je tako izričito navedeno.
Iako se navedene direktive odnose na potrošačke ugovore o kupoprodaji, hrvatski zakonodavac je, transponirajući ih u domaće zakonodavstvo, njihovu primjenu proširio na sve ugovore, unijevši ih u Zakon o obveznim odnosima (ZOO) kao lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, naravno, s određenim specifičnostima za potrošačke i trgovačke ugovore.
Izmjene ZOO-a započinju nakon čl. 399., obuhvaćajući materiju odgovornosti za materijalne nedostatke u cjelini, sve do (uključujući) čl. 429., te se odnose na sljedeće:
- Nedostaci za koje prodavatelj odgovara – Izričito se propisuje primjena ovih odredaba kako kod konsenzualne tako i kod realne kupoprodaje (“iz ruke u ruku”). Jednako tako, predviđa se primjena za ugovor o isporuci stvari koju je tek potrebno izraditi ili proizvesti, neovisno o tome je li riječ o ugovoru o kupoprodaji, ugovoru o djelu ili drugom ugovoru. Izuzeti su od primjene, pak, ugovori za isporuku digitalnih sadržaja ili usluga, ali i tu je predviđena iznimka za tzv. stvari s digitalnim elementima (primjerice pametni telefon s već postavljenim aplikacijama). Stvar s digitalnim elementima je sasvim novi pojam uveden novelom, za koji se posebno uređuje pitanje prijelaza rizika s prodavatelja na kupca ovisno o tome radi li se o jednokratnoj ili kontinuiranoj isporuci digitalnih sadržaja. Trenutak prijelaza rizika posebno se propisuje i kod stvari koju treba instalirati ili montirati. Osim toga, novelom se interveniralo i u pitanje tereta dokaza, kako kod građanskih i potrošačkih ugovora, tako i posebno kod kupoprodaje stvari s digitalnim elementima s ugovorenom kontinuiranom isporukom digitalnog sadržaja/usluge.
- Pojam materijalnog nedostatka – Izmijenjeni čl. 401. ZOO-a u cijelosti redefinira pojam materijalnog nedostatka. Tako su sada za postojanje materijalnog nedostatka propisani subjektivni (čl. 401. st. 1. t. 1.-4.; stvar nema obilježja utvrđena ugovorom) i objektivni kriteriji (čl. 401. st. 2. t. 1.-4.; stvar nema obilježja koja je kupac obzirom na redovne okolnosti mogao očekivati). Ipak, omogućeno je odstupanje od objektivnih kriterija za slučaj da je potrošač o tome posebno obaviješten i to je izrijekom prihvatio prilikom sklapanja ugovora. Kao poseban objektivan kriterij postojanja materijalnog nedostatka kod stvari s digitalnim elementima propisana je (ne)isporuka ažuriranja nužnog za njezinu cjelovitu funkcionalnost.
- Prava kupca – Prava kupca u slučaju postojanja materijalnog nedostatka ostala su sadržajno i nomotehnički neizmijenjena, pa tako kupac i dalje ima pravo zahtijevati od prodavatelja uklanjanje nedostatka, predaju druge stvari bez nedostatka, sniženje cijene odnosno može izjaviti da raskida ugovor. Međutim, po novom uređenju kupac više ne može zahtjeve postavljati po slobodnom izboru nego je dužan najprije zahtijevati uklanjanje nedostatka/predaju druge stvari (odnosno ispunjenje ugovora), a tek podredno sniženje cijene ili raskid ugovora. Ovom bitnom izmjenom zakonodavac je zapravo smanjio razinu zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj u odnosu na dosadašnje uređenje. Uz sva ova prava, kupac, kao i dosad ima pravo na naknadu štete, a novina je da prodavatelj prema kojemu je kupac ostvario prava po ovoj osnovi, može ta ista prava ostvarivati prema svom prodavatelju ako su ispunjene pretpostavke za njegovu odgovornost.
- Komercijalno jamstvo – Dosadašnje jamstvo za ispravnost proizvoda (garancija) zamijenjeno je institutom komercijalnog jamstva. Definira se kao svaka obveza kojom se prodavatelj ili proizvođač (davatelj jamstva), povrh zakonske obveze prodavatelja koja se odnosi na odgovornost za materijalne nedostatke stvari, obvezuje kupcu vratiti plaćenu cijenu ili zamijeniti, popraviti ili servisirati stvar ako ona ne zadovoljava specifikacije ili druge zahtjeve koji su navedeni u izjavi o jamstvu ili u relevantnom reklamnom materijalu koji je dostupan u trenutku ili prije sklapanja ugovora. Pa tako ako su uvjeti jamstva u reklamnom materijalu za kupca povoljniji od onih iz izjave o jamstvu, prednost imaju uvjeti utvrđeni reklamnim materijalom.
Harmonizacija obveznopravnih pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke na način na koji joj je europski zakonodavac pristupio, pridonijet će ujednačavanju razine zaštite potrošača u državama članicama pa tako i poboljšati funkcioniranje unutarnjeg tržišta Europske unije. Osim toga, dosadašnje uređenje odgovornosti za materijalne nedostatke odnosilo se na “klasične” stvari, pa su ovom novelom zakonske odredbe modernizirane, što je posebno do izražaja došlo u području digitalnih sadržaja i usluga. Iako se odnosi samo na jednu materiju Zakona o obveznim odnosima, radi se o noveli koja je cjelovita, opsežna, dalekosežna i koja će, kao takva, biti od velikog značaja za svakodnevne obveznopravne odnose.
Martina Višnjić
